Slatka patnja
Mjesečina je prodirala u moju sobu osvjetljavajući ju, stvarajući tako neobičan ugođaj nemira i spokoja u isto vrijeme. Kada bolje razmislim, svjetlost mjesečine nije imala veze s tim. Moj krevet bio je topao, ali imala sam osjećaj kao da ležim na iglama i trnju. Moje misli bile su nemirne. Neka nevidljiva prepreka sprječavala me je da
zakoračim u blaženi svijet snova . Hladnoća mi se lagano prikradala i davala mi do znanja da nisam zaštićena od zlokobnih sjena koje su se nazirale po zidovima moje sobe. Tamne sjene su se sada činile tako stvarno kao krakovi prošlosti od kojih sam htjela pobjeći. Htjela sam dokučiti zašto sam se najednom osjećala tako malo i prestrašeno umjesto da sam se osjećala blaženom u svom carstvu snova gdje je moja riječ bila urezana na kamene gromade izmišljenog zakonika. Bila sam sigurna da je on kriv, da je on taj koji me proganja.
Nisam znala da sam toliko krhko biće dok ga nisam upoznala. Imala sam osjećaj da me njegove ruke odvlače od mog cilja, da me njegov pogled guta kao gladna zvijer svoj plijen. Bila je istina da sam ga voljela, ali isto tako to je bio razlog zašto sam ga toliko mrzila. Dok sam gledala u njegove velike oči koje su me tjerale da budem toliko arogantna i da mislim da gledam ravno u njegovu dušu, osjećala sam se kao najsretnija osoba na svijetu kojoj su dodijeljene najsvetije tajne svijeta. Dok sam slušala zvuk njegova glasa, imala sam osjećaj da sam slušala same anđele kako pjevaju nebesku pjesmu. Moje srce plesalo je u ritmu mog pulsa određujućimelodiju mojih misli i mojih nagona. Ta slatka bol koja je prolazila mojim tijelom dok sam sjedila pokraj njega u želji da ga zagrlim i osjetim toplinu njegova tijela i sigurnost njegovog duha tjerala me da hodam po trnju koje je ostavljao njegov korak i da udišem otrov njegovih slatko- gorkih riječi koje su tjerale moj um u stanje nirvane.
To je tako boljelo. Nekada bi rukama grčevito stiskala kožu svojih prsa da smirim svoje lakomisleno srce. Nekada sam htjela uzeti bodež i probosti srce kako bih se riješila te boli, ali sam bila toliko očajna da sam ju željela osjetiti, da sam zavoljela tu bol. U njegovoj blizini, ali i ovako sama u sobi punoj sumnjivih sjena koje su se nadvile nada mnom, osjećala sam tu slatku bol koja se prelijevala preko lepršavog osjećaja zaljubljenosti i poetičnosti. Htjela sam pisati pjesme u njegovo ime, ali ni jedna riječ nije bila dovoljno dobara da ga opišem i da iskažem svoje osjećaje koji su me toliko istinski boljeli da sam se u isto vrijeme smijala i da sam u isto vrijeme plakala od boli i jada koje su mi oni zadavali. Nekada sam ga htjela zaustaviti i reći mu da ga volim, ali nisam mogla riskirati sigurnost prijateljstva kako bi okusila osjećaj olakšanja. Nisam bila sigurna je li to zbog toga što sam toliko slaba i nedostojna toga zadatka ili je to bilo zato jer sam bila toliko hrabra da se nosim s tom boli koja nije parala samo moja prsa već i cijelo moje postojanje.
Da barem mogu vratiti vrijeme i krenuti nekom drugom stazom života koja bi istinski bila samotna i gdje bi se osjećala usamljeno, ali ne i maleno i nesigurno, a opet tako zaštićeno i zaigrano. Nekada sanjam da putujem kroz vrijeme. Tada uvijek zavirujem u svoju budućnost i nadam se da ću se vidjeti u njegovom zagrljaju i da će se on onako smiješiti kako to može samo zaljubljeni muškarac ili da se zajedno igramo u parku kao dvoje male djece bezbrižno i zaljubljeno.
Nekada zamišljam da ga gledam kroz prozor kako se on smiješi nekoj drugoj djevojci i s njom razmjenjuje poljupce koji pripadaju meni. Ti mi snovi samo pokazuju koliko sam smrtna i koliko sam čovjek. On me uči tko sam. Zbog njega znam koliko sam dobar čovjek i koliko sam zla zmija.
Moj se svijet raspada. Vodim građanski rat sama protiv svojih osjećaja. Razum mi govori da stanem i igram na sigurno, a srce mi govori da skočim i da čekam da me sudbina uhvati. A što ja radim? Ja samo stojim između dvije vatre s vrčem vode u rukama i ne mogu se odlučiti koji da me požar proguta, a koji da ugasim. Ja nisam toliko jaka. Ja to ne mogu. Ne mogu zakoračiti u takvu budućnost, ali ne mogu ni ostati u sadašnjosti. Možda jednog dana skupim i posljednji atom snage svoga postojanja i kažem mu što osjećam, ali to je tako daleka budućnost koju još uvijek ne mogu vidjeti od trnja koje se ispriječilo ispred mene. To je tako divna bol i slatka patnja da ne mogu živjeti bez nje. I onda se jednostavno u mojim mislima pojavi njegovo nasmijano lice i ja zaspim kao dijete u naručju majke.
Nikolina Brkić, 3.b